ZAŠTO NAM JAVNI GRADSKI PRIJEVOZ (NI)JE DOBAR?

Velika većina nas koji svakodnevno sudjelujemo u prometu uvjereni smo kako je to jedan od većih problema koji muče naš grad. Puno faktora utječe na promet (prometnice, regulacija prometa, promet u mirovanju, javne garaže, biciklističke staze, pješačke zone,…) ali danas ću istresti neke misli o javnom gradskom prijevozu (JGP) i razloga zašto mislim da nije dobar. Nisu ovo neke posebne mudrolije, jer „topla voda“ po pitanju JGP-a davno je izmišljena, ali važno je prisjetiti se nekih činjenica i ponoviti ih.

Kako bi prometne gužve i čepovi bili manji važno je da (JGP) bude privlačan korisnicima jer bi trebao biti najjača karika u lancu rješavanje prometnih problema. Lako je primijetili kako naš javni gradski prijevoznik Promet Split svaki put kad su školski praznici reducira broj polazaka nekih linija. Iz ovoga se izvlači zaključak kako učenici čine najveći postotak putnika u JGP-u i vozni red se prilagođava njihovim potrebama. Je li to zbilja tako?

U dobro razvijenim i organiziranim urbanim sredinama JGP je prvi izbor komunikacije, osobni automobil bi trebao biti zadnji a između bi se stisnuli: pješačenje, bicikli, taxi.. Kako bi se većina nas odlučila koristiti JGP-om, isti bi nas trebao privući učinkovitošću i povoljnom cijenom. Neke preduvjete već imamo. To su novi klimatizirani autobusi, koje nam je s 85%  financirala EU. Imamo i novi sustav naplate koji se rađao još od daleke 2007. godine. Prometova aplikacija na mobilnim uređajima radi dobro i pouzdano (za one koji takve telefone koriste). No ipak to nije bilo dovoljno da Promet poveća broj putnika. Nismo ni blizu broju putnika kao npr. predratne 1990. godine (bilo bi lijepo kad bi Promet izašao javno sa statistikom broja prevezenih putnika u zadnjih 30-tak godina). Ispada da se autobusima voze samo oni koji nemaju neko drugo motorno prijevozno sredstvo na raspolaganju. Velika većina naših sugrađana radije sjeda u automobil nego koristi usluge Prometa.

Uzmimo za primjer osobu koja poželi s Mertojaka otići do ribarnice. Do centra i natrag s Mertojaka ima najviše 10 kilometara. Trošak goriva i sat parkinga na izvanuličnom parkiralištu u ljetnoj (skupljoj) sezoni će koštati oko 2.5 eura. Autobusne karte u oba smjera kupljena van autobusa (te su znatno povoljnije) će koštati 2 eura. Već na ovom primjeru, jedne osobe, trošak je gotovo jednak. Zaključak je kako cijena JGP-a nije motivirajuća za korisnika. Rješenje bi se moglo naći u snižavanju cijene mjesečne pokazne karte na  npr. 15 eura (sada je 30), odnosno godišnje pokazne karte (trenutno takve nema u ponudi) na 150 eura i karte kupljene izvan autobusa na 0.5 eura. Niža cijena, uz dobru marketinšku kampanju,  bi lako privukla barem dvostruko veći broj pretplatnika što bi rezultiralo istim prihodom ali većim brojem putnika. S većim brojem putnika pomalo bi se mijenjale navike pa bi u konačnici imali i manji broj automobila na cestama, a time i manje prometne gužve. Učenicima i studentima bi pokazna karta trebala biti besplatna ili uz neku simboličnu cijenu (npr. 20 eura godišnje), slično onome što sada imamo za umirovljenike starije od 65 godina. Već godinama učenici sportaši plaćaju upola manje pokaznu kartu od ostalih učenika što je očita diskriminacija. To je rezultat odluke Gradskog vijeća od prije 8-9 godina. Nažalost iako se tada, a i kasnije upozoravalo kako učenici sportaši nisu ništa bolji od učenika koji idu na strani jezik, klavir, balet ili neku drugu izvanškolsku aktivnost koja nije sportska odluka je još uvijek ista.

Već godinama Split živi turistički, što znači da su dnevne migracije Splićana i gostiju bitno drugačije za vrijeme sezone od ostatka godine. Nažalost Promet Split to nije primijetio. Ljeti se se broj polazaka smanjuje (školski praznici), a nema ni dodatnih linija prema plažama, što opet rezultira većim brojem automobila prema npr. Žnjanu ili plažama podno Marjana. Iako bi na turistima javni prijevoznik Promet mogao zaraditi, a posredno i smanjiti gužve na prometnicama očito je da im to nije bitno. Tu dolazimo i do pitanja o linijama koje povezuju različite dijelove grada. Autobusne linije su gotovo jednake onima koje su postojale i u vremenima kada sam bio srednjoškolac, a tome ima preko 30 godina. Veliki broj linija vozi u smjeru istok zapad, dok linija koje povezuju sjeverne i južne dijelove grada su rijetke. Kružne linije su gotovo nepoznanica, a baš takve bi nam popravile učinkovitost JGP-a.

Ogroman problem za splitski JGP je i jednosmjeran promet kroz trajektnu luku. Autobusi voze dužim putem, troše više goriva, više zagađuju i bitno produžavaju vrijeme do dolaska na stanice nego što je bilo prije dok je promet bio Zvonimirovom od Pazara do Koteksovog nebodera dvosmjeran. Promet nam sve ove godine ne želi reći koliko im je narastao trošak zbog ovakve prometne regulacije.

Za primjer ću uzeti liniju broj 18 koja je nekad od Pazara do Gripa stizala za 4-5 minuta, danas i kad nema gužve u trajektnoj luci ne može doći ni za 12. A kad krene gužva prema trajektnoj luci taj put traje nerijetko i 45 minuta. Takvu uslugu nitko neće odabrati čak i ako je besplatna i čak ako je autobus klimatiziran. Prvi razlog vraćanja dvosmjernog prometa prema trajektnoj luci mora biti JGP. Zbog tih desetak vikenda tijekom turističke sezone kada je najveća gužva  prema luci (koja nije ništa manja bez obzira na jednosmjeran promet) mi bitno smanjujemo učinkovitost JGP-a, jer nam očito nije bitan.

O noćnoj linij je već sve rečeno. Kako nam poručuju iz Prometa razlog zašto nema noćne linije je slab interes. Kakvo je to objašnjenje? Drugi grad smo po veličini u državi koji se hvali sa svime i svačim a ne može si priuštiti noćnu liniju. Noćna linije mora voziti bez obzira na trošak radi svih nas, pogotovo mladih. Jer bolje je i sigurnije za sve voziti se autobusom, nego izabrati prijevoz preko aplikacije ne znajući kome sjedamo u automobil. Ionako subvencioniramo Promet milijunima eura pa opravdanje da se noćna linije ne vozi radi troška je smiješna.

Kritika ide Prometu i zbog premalo mjesta na kojima se može kupiti karta izvan autobusa, ako niste korisnik aplikacije na pametnom telefonu. Bez obzira što nam se čini kako svatko ima pametan telefon, još uvijek ima popriličan broj građana koji ne mogu ili ne žele koristiti takav uređaj. Stoga je povećanje broja prodajnih mjesta karata kupljenih izvan autobusa nužnost.

Svi bi mi trebali krenuti od sebe i na vlastitom primjeru pokazati kako nam automobil nije baš toliko nužan. A prvi koji bi to trebali pokazati su oni koji nas vode. Retoričko je pitanje vozi li se npr. direktor Prometa svakodnevno autobusom na radno mjesto ili možda gradonačelnik i zamjenici? Odgovor je ne. Ne pamtim ni jednoga gradonačelnika koji je ušao u autobus, osim u slučaju za poziranja za volanom.

Tek kada oni koji nas vode pokažu kako su spremni mijenjati vlastite navike, to mogu očekivati i od građana.